|
AGRESIJA I AGRESIVNOST
Ritualizacija
Nema pojašnjenja
mnogih oblika čovjekovog ponašanja bez zavirivanja u ponašanje
životinja. Usporedbi se uvijek nađe. I životinje i ljudi
prakticiraju agresiju i prema drugim vrstama i unutar svoje vlastite
vrste. Ratovi međutim, doista nemaju veze s drugim vrstama osim s
ljudskom. Životinje se unutar vlastite vrste bore na način koji je
genetski određen, a razlog je obično neki rijetki i važni izvor
(hrane, pića,…). Do borbe dolazi jer pripadnici iste vrste imaju
vrlo slične potrebe i stoga se nalaze u izravnoj konkurenciji
među sobom za hranu, partnera, stanište.
Obzirom da je
borba sama po sebi opasna jer može dovesti do ozbiljnih ozljeda ili
smrti, evolucijski su stvoreni mehanizmi koji imaju tendenciju
ograničavanja i smanjivanja intenziteta agresije prema pripadnicima
iste vrste. Jedan od načina smanjenja agresije je genetski
programiranom tendencijom teritorijalnosti. Na taj način sukobi su
obično ograničeni na sporadične okršaje na granicama
teritorija. Drugi genetski programirani način sprječavanja sukoba
predstavlja ritualizacija agresije. Ritualizacija agresije predstavlja
preuzimanje nekih elemenata prave borbe, ali tako da bude izostavljena
mogućnost nanošenja povrede. Tako se npr. zmije otrovnice bore ne
upotrebljavajući zube, divokoze se udaraju glavama koje su
čvrste građe i rijetko se ozljeđuju, majmuni tresu grane,
pokazuju grimase i zastrašujuće viču. Prednost ritualizacije
borbe nad pravom borbom je u tome što i siguran pobjednik u pravoj borbi
ima veliku vjerojatnost ozljeđivanja. Ozlijeđena ili iscrpljena
životinja – pobjednica nakon prave borbe možda ne bi bila u snazi za
pobjeđivanje narednog suparnika, a i mogla bi postati lakšim
plijenom za predatora. Prednost za gubitnika u ritualiziranoj borbi je,
dakako, što suparnik koji pobjeđuje ne mora pokazati svoju veću
snagu na očit i bolan način. Stoga većina životinjskih
vrsta pokazuje i prepoznaje signale koji ukazuju na prihvaćanje
poraza i završetak borbe prije no dođe do ozljeđivanja (pas
će se izvrnuti na leđa i suparniku - pobjedniku pokazati
nezaštićeni trbuh, galeb će isto to učiniti pokazivanjem
nezaštićenog stražnji dijela vrata). Ovi signali prihvaćanja
poraza genetski su programirani, baš kao i reakcije na njih.
Suparnik-pobjednik, naime, odmah zaustavlja daljnju agresiju prema pobijeđenome.
Ljudski noviteti
Životinjama je,
dakle, genetski ugrađen i mehanizam zaustavljanja agresije. Kod
čovjeka, kao vrste, međutim, dolazi do nekih novih momenata.
Tako je i ritualizacija borbe poprimila izuzetno sofisticirane razmjere,
prožimajući elemente borbe na doslovno svakom segmentu ljudskog
djelovanja. Sportovi, tržišna konkurencija, stranačke borbe za
parlament, itd. ritualiziraju težnju za ograničenim izvorima:
medaljama, potrošačima, glasovima glasača. U svijetu ljudi
novitet je i organizirani oblik agresije u kojem se cijela grupa
pojedinaca sukobljava s drugom grupom pojedinaca iste vrste. U nešto
manje sofisticiranim borbama, u onima kojima jest cilj fizički
uništiti protivnika, također se pojavljuje novitet u odnosu na životinje.
Čovjek više ne koristi samo svoj organizam za manifestiranje
agresije, već izrađuje naprave koje, dakako, pod njegovom
kontrolom, postaju razornije od njega samoga. A ono što to ima za
posljedicu je da u ovom slučaju više nema urođenog mehanizma
koji sam sebe zaustavlja. Jer genetski mehanizam ne može predvidjeti
uništavanje suparnika na daljinu gdje nema mogućnosti uočavanja
signala koji ukazuju na njegovu predaju.
Puno je
područja (škola, mediji, obitelj,…) i puno je načina (otvorena
agresija - fizička, mentalna/emocionalna, izolacija, ironija,…) na
koje se može manifestirati agresija. Različiti mogu biti i ciljevi
(nad drugim ljudima, nad sobom,…) nad kojima se ona vrši.
Različito se
definiraju pojmovi agresija i agresivnost. Agresija je ponašanje koje se
manifestira, dok je agresivnost osobina karakteristična za neku
osobu. Agresivnost kao karakteristika ličnosti relativno je stabilna
i trajna. Vrlo je vjerojatno da će se osoba s visoko izraženom
agresivnošću, kao osobinom, i češće agresivnije ponašati.
Međutim, i osobe s ne baš visokom agresivnošću mogu se
naći u situacijama u kojima će iskazati agresiju. To su
frustrirajuće situacije u kojima se osoba osjeća prestrašenom,
uvrijeđenom, kažnjenom.
Istraživanja
pokazuju da se agresivnost stabilizira dosta rano u životu (oko 4.
godine), pa se zbog toga dio pripisuje genetskom nasljeđu (niži prag
tolerancije na frustraciju - uslijed podražljivijeg živčanog
sustava), no ostali dio pripisuje se učenju u tijeku života. Stoga
je od velikog značaja razumijevanje kako dolazi do učenja.
Čovjek od najranijeg djetinjstva uči ponašanje
promatrajući svoje modele - važne osobe u okolini (roditelje,
vršnjake, likove na filmovima…) i od njih usvaja:
- što je to što
će smatrati razlogom za vlastitu agresiju, koje su to situacije koje
će prepoznati frustrirajućima (koje će to riječi,
postupke doživljavati kao osobne uvrede, kao prijetnje, …) i
- koji su to
oblici ponašanja koji su u toj frustrirajućoj situaciji tim modelima
donijeli neku korist, odnosno postizanje nekog cilja.
Djeca uče da
im agresivno ponašanje omogućuje neku kontrolu – na primjer nad
igračkama ili nad roditeljskom pažnjom. Isto tako uče
izrazitije razvijanje agresije ako roditelj dozvoljava nasilno ponašanja.
A opće je poznat i podatak da postoji jasna povezanost između
čestine fizičkog roditeljskog kažnjavanja i agresivnosti djece.
To se, doduše, može interpretirati dvostrukom uzrokovanošću: što su
djeca agresivnija, roditelji ih češće kažnjavaju, a s druge
strane, što ih roditelji više kažnjavaju, djeca su agresivnija. Osim
toga, ako je prethodno, u prošlosti pojedinca neko agresivno ponašanje
njemu donijelo neki pozivan efekt, veća je vjerojatnost da će
on za takvim ponašanjem u sličnim situacijama ponovno posegnuti.
Agresivno
ponašanje se, dakle, u najvećoj mjeri – uči. Uče li se
onda i alternative agresivnom ponašanju?
Marlena
Plavšić
|
